"HRVATSKA SLAVI, A MI TUGUJEMO SVAKOG DANA" Potresna svedočenja dece iz kolone: "Kamion je zaobilazio tela, pucali su na nas...To nikada ne prolazi"
Dodajte Kurir u vaš Google izborDok Hrvatska i ove godine obeležava godišnjicu zločinačke operacije "Oluja", u Srbiji se 4. avgust dočekuje kao dan sećanja na više od 2.000 ubijenih i između 200.000 i 300.000 proteranih Srba. Trideset jedna godina kasnije, rane nisu zarasle, a sećanja onih koji su preživeli egzodus i dalje su jednako bolna.
O tome šta "Oluja" predstavlja za srpski narod, kakve je posledice ostavila i zašto se o stradanju Srba ne sme ćutati, govorilo se u emisiji "Puls Srbije", koju vodi Milica Janković. Gosti emisije bili su novinar i politikolog Dejana Kljajić, koja je kao dete bila u izbegličkoj koloni, analitičar Drago Bosnić, takođe dete "Oluje", istoričar Nebojša Damjanović i potpredsednik Opštine Srebrenica Radomir Pavlović.
Detinjstvo prekinuto u izbegličkoj koloni
Jedna od najpotresnijih ispovesti bila je ona koju je podelila Dejana Kljajić. Iako je u trenutku progona imala svega dve i po godine, uspomene su joj ostale kroz priče roditelja, fotografije koje je njena majka uspela da spase i osećaj da je zauvek izgubila dom.
- Sada su tu nekako ta osećanja. Sa jedne strane mi tugujemo, sa druge strane oni slave, i to međunarodna zajednica i svi posmatraju i niko ne reaguje. To budi neka druga osećanja. Ja se ne sećam svega, jer sam imala dve i po godine, ali moja mama je u tom trenutku ponela albume sa slikama. To je ono što je nama ostalo od svega što smo gradili u Kninu. Kada god gledamo te fotografije i slušamo svedočenja mog oca, deka i bake, kao da i ja stvaram svoja sećanja. Mi tugujemo stalno. Svaki dan nas podseti da smo otišli iz svoje kuće i da smo morali da gradimo novi život. Hvala Srbiji što smo ovde nastavili da živimo, ali mi više ne možemo da se vratimo tamo gde smo stali. Najviše boli to što neko danas slavi proterivanje tolikog broja ljudi, a svet ćuti. Kao da živimo u paralelnom univerzumu u kojem je jednima dozvoljeno da ubijaju i proteruju, a drugima nije dozvoljeno ni da tuguju ni da traže pravdu - ispričala je Dejana, dete iz kolone.
Govoreći o mogućnosti da se vrati u rodni kraj, priznala je da za to nema snage.
- Nisam nikada pokušala da odem. Danas su sve češći slučajevi da privode ljude, pevače, obične građane zbog objava na društvenim mrežama ili pesama koje slušaju. Ne bih im dala toliko na značaju da me privode i držе deset ili petnaest dana u zatvoru. Za mene je sve ostalo na tome da su nas proterali i da je to kraj - rekla je Kljajić.
Prisustvo etikete "izbeglice", kaže, bilo je dodatni teret.
- Biti izbeglica tada nije bilo nimalo lako. Došli smo u jednu malu sredinu u Vojvodini i bilo je veoma teško. Ljudi su znali da budu surovi. Dešavalo se da pitaju: "Zašto ste došli ovde da zauzimate naše prostore?" Ali je vreme pokazalo istinu. Često se danas kaže da su Hrvati izgubili mnogo, a da je Srbija dobila vredne i sposobne Krajišnike.
"Kamion je zaobilazio tela, pucali su na nas"
Jednako potresno svedočenje izneo je i Drago Bosnić, koji se egzodusa seća mnogo jasnije.
- Sećam se trenutka kada smo bili u kamionu za evakuaciju. Sa mnom su bili brat i majka koja je tada bila trudna, dok je otac ostao da čuva odstupnicu kako bi civili mogli da se izvuku. Sećam se leševa pored puta koje je kamion morao da zaobilazi da ne bi prelazio preko njih. Sećam se eksplozija. Sećam se trenutka kada su pucali na nas, kada se zatvorila cerada na kamionu i kroz male procepe ulazila svetlost. Tada nisam znao šta se dešava, danas znam da su pucali na nas. To su slike koje ostanu zauvek i nikada ne mogu da nestanu. To je jedan tupi bol koji je stalno prisutan. Ne razmišljate svakog trenutka o tome, ali kada god se vratite tim uspomenama, on je tu - seća se on.
Bosnić smatra da koreni sukoba nisu nastali devedesetih.
- Ako ste slušali svog dedu koji je preživeo ustaše u Drugom svetskom ratu, mogli ste da očekujete da će jednog dana ponovo doći sa nožem ili puškom. Moramo da razumemo kako su nas gledali. Kao nižu vrstu. Takvu sliku o Srbima gradili su decenijama i zato je bilo teško očekivati da se sve završi drugačije - rekao je Bosnić.
Govorio je i o dolasku u Srbiju, koja je, kako kaže, postala utočište za prognane.
- Bilo je čudno u početku. Zamislite da vas neko izvuče iz vašeg mesta i ostavi bilo gde. Najvažnije je bilo što smo bili među svojim narodom i što niko nije hteo da nas ubije zato što smo Srbi. Srbija je za nas bila bezbedna luka. Bilo je problema u prilagođavanju, kao što ih ima svuda kada dođete kao došljak, ali su nas ljudi prihvatili. Danas imam prijatelje koji su mi kao porodica. Ja sam Krajišnik, ali sam i Šumadinac i ponosan sam na oba dela svog identiteta. Smatram da svaki Srbin, ma gde došao u Srbiji, treba da se oseća kao kod svoje kuće.
"Oluja je nastavak onoga što nije završeno u NDH"
Istoričar Nebojša Damjanović ocenio je da se "Oluja" ne može posmatrati odvojeno od istorijskog konteksta.
- Na jedan način sigurno jeste nastavak onoga što nije završeno. Početkom sedamdesetih godina već su bile veoma snažne nacionalističke struje u Hrvatskoj. Tada su se čule parole o hrvatskoj pušci, hrvatskom ramenu i gospodarenju sopstvenim novčanikom, i to za života Josipa Broza Tita. Posle toga smenjene su hiljade funkcionera, ali je ideja ostala. Kada danas pogledate biografije mnogih hrvatskih javnih ličnosti, videćete da su između 1941. i 1945. živeli sasvim dobro u NDH, u vreme kada su Srbi ubijani u stotinama hiljada - objasnio je istoričar.
Damjanović je podsetio i na vojno-političke okolnosti iz 1995. godine.
- Hrvati i muslimani su se 1994. godine, uz asistenciju Amerike, ponovo ujedinili i tada je nastupio zli čas za Srbe. Republika Srpska Krajina ostala je bez pomoći. Imala je malu, ali kvalitetnu vojsku, ukopanu na svom terenu, međutim nikakve pomoći iz Republike Srpske i Republike Srbije nije bilo. Zato je ovo datum naše velike nesreće, ali i našeg stida što Krajini nismo pomogli - rekao je on.
Govoreći o iskustvu Jugoslavije, istakao je da su Srbi skupo platili sopstvene iluzije.
- Mislim da smo mnogo toga naučili, ali na najteži mogući način. Imali smo iluzije o jugoslovenstvu, zatim o novom socijalističkom poretku, a sve su se one srušile. Kada su Slovenci napustili 14. kongres Saveza komunista, a zatim i hrvatska delegacija, Jugoslavija je praktično prestala da postoji. Tek tada smo shvatili koliko su te iluzije bile pogrešne - ispričao je Damjanović.
"Drina je najveća srpska grobnica posle Jasenovca"
Iz Srebrenice se u program uključio potpredsednik opštine Radomir Pavlović, koji je poručio da srpske žrtve ne smeju biti zaboravljene.
- Srpski narod je od Kosova, preko Hrvatske do Bosne i Hercegovine sistematski proterivan sa svojih vekovnih prostora. To najbolje pokazuju popisi stanovništva. Tamo gde su Srbi nekada bili većinski narod, danas gotovo da ih nema. U Podrinju je Drina najveća srpska grobnica posle Jasenovca. Na prostoru Srebreničkog sreza ubijano je hiljade Srba, ali je decenijama zaustavljano obeležavanje tih mesta da se, navodno, ne bi narušilo bratstvo i jedinstvo. Na nama je da sačuvamo kulturu sećanja, da obeležimo svako stratište i da ne dozvolimo da srpske žrtve budu zaboravljene - poručio je.
On je dodao da će borba za istinu ostati trajna obaveza.
- Srbi su bili slobodarski narod i nikada ne smemo dozvoliti da nose etiketu genocidnog naroda. Naša obaveza je da govorimo o svim mestima stradanja, od Kravice, Skelana i Zalazja do svih sela u Podrinju koja su spaljena i opustošena. To je opomena da se istina mora čuvati i prenositi budućim generacijama - zaključio je Pavlović.
Zabranjeno preuzimanje dela ili čitavog teksta i/ili foto/videa, bez navođenja i linkovanja izvora i autora, a u skladu sa odredbama WMG uslova korišćenja i Zakonom o javnom informisanju i medijima.
Kurir.rs